Danas je Sv. Aranđeo, porodična slava. Ne, nisam religiozan, ne vjerujem u imaginarnost, vjerujem u realnost koja nas okružuje i prati, ali ovaj dan je poseban.

Vraća sjećanja na sve one lijepe trenutke zajedništva i druženja, poštovanja i ljubavi koju smo gajili jedni prema drugima ne pitajući se ko je ko i odakle je.

Sjećam se, bilo je to davno, ljudi zvani i ne zvani, znani i ne znani navraaćli su u našu kuću toga dana, želeći sve dobro našoj porodici, Dušan, moj pokojni otac, sijao je od sreće, što više ljudi toga dana prođe kroz kuću, to bi značilo uvažavanje, poštovanje.

Za njega je bio poseban događaj lomljenje slavskog kolača sa najdražima, a najviše sa svojim sinovima, bratom ili sa mnom. Širokogrudan i veseo, uvijek bi toga dana pjevao sa svojim prijateljima, a vrlo često i tamburašima koji su znali svraćati kod nas čestitajući krsnu slavu. Jasno, pilo se, jelo se, imalo se.

Danas je opet slava, skoro pa zaboravljena, samo je osvježe sjećanja. Izgubljen smisao i način života, uništenje porodice, otuđenje… Majka mi u staračkom domu, živi u Hrvatskoj, da, nećemo je zaboraviti, čestitat ćemo joj slavu i izmijeniti nekoliko sladunjavih riječi i po prestanku telefonskog razgovora vratit ćemo se uspomenama, majka svojima, ja svojim.

Kćerka mi živi u Srbiji, doduše, ona sa svojim mužem, slavi sada njihovu porodičnu slavu i sretan sam da barem ona obilježava slavsku svečanost slavskog dana.

Moj brat rastrešenog života kao i sam, nekada je obilježi, kada mu prilike dozvole, nekada ne.

Ja u svom svijetu, na hiljade kilometara daleko od domovine, krupna riječ. Imam li je? Svima kažem da sam rođen u Jugoslaviji, kao svi oni do tih 90-ih kada je došlo do podjela. Ne, mnogi ne žele priznati postojanje te države koja je postojala i u kojoj smo rođeni. To ti je kao kada se rastave roditelji i a dijete kaže da ne zna svoje porjeklo, svoje roditelje. Roditelji, bili oni zajedno ili ne, oni su roditelji.

Tako smo svi mi do 90 i neke rođeni smo u Jugoslaviji. Da, rođeni u Jugoslaviji. Htjeli mi to priznati ili ne, ali je tako!

U Hrvatskoj mi kažu da sam Srbin, pa jesam, doduše moji preci stižu iz Holandije, bilo bi dobro kada bi svako od nas znao svoje porijeklo, tada ne bi dolazilo da podijela, i odmah razne blokade, čast mojim dragim prijateljima Hrvatima kojih na sreću imam, ali oni nisu u prilici da promijene realno aktuelno stanje.

Svi oni koji prate moj umjetnički rad, moje pjesme, pisanja… znaju više ili manje da se moje pjesme, koje snimam na tri jezika, doduše ako pridodam naše novonastale jezike, onda je to impozantnih sedam jezika, izvode širom Evrope. Njemačke na njemačkom govornom područu, španske na španskom govornom području, a ove mog maternjeg jezika (srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, crnogorskog…), vrlo rijetko i po neki put na nekoj od na stotine prisutnih regioinalnih radio stanica, kako danas zovu prostore bivše Jugoslavije.

U Hrvatskoj ne žele da mi puštaju pjesme iz gore navedenog razloga. Da bi zvanično objavili moj nekakav album, a bilo je pokušaja, ni u ludilu. U Srbiji mi govore da sam Hrvat, hm, slažem se da imam taj mentalitet, ponašanje i razmišljanje, dijalekt, pa u Hrvatskoj sam odrastao, školovao se, proveo svoju mladost, ali sam zadržao svoj maternji jezik, nisam promijenio ni stavove, ni ponašanje, NISAM SE PRILAGODIO, to je isto tako istina.

Moram priznati da se u Srbiji moje pjesme više slušaju, barem prema izvještaju i naplati autorskih prava regulisanih preko AKM-a (udruženja autora muzike) u Beču.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u Republici Srpskoj, gdje sam rođen (prema ovim podjelama, opet ću ponoviti da sam rođen u Jugoslaviji) proveo sam par godina ulažući svoje znanje i sredstva u projekat Festival Banja Luka rock open air, gradio svoju muzičku karijeru, bolje rečeno pokušavao, i na kraju, skoro na prosjački štap. Tu nisam bio dovoljno velik Srbin.

Da li je to sreća ili ne, ne žele me a odreći me se ne mogu. Ja i dalje postojim, trajem, sve čvršće na ovom tlu svjestan odbačenosti i nepriznavanja, sretan jer imam prekrasnu publiku iz cijelog svijeta, a posebno mi je draga ona koja priča moj maternji jezik, a sve je više one strane iz zemalja koje su rušile moju domovinu, obični ljudi su najmanje krivi.

Danas sam kosmopolit, bez domovine, ponosan tim opredijeljenjem, ne želim da pripadam nikome, ne želim da me dijele, svojataju, želim biti slobodan. Otjerali su me u slobodu iako sam htio da služim. Danas sam nosilac pasoša kojim dokazujem svoj identitet i ništa više.

Šetam prekrasnim parkovima španskog gradića u kojem trenutno živim, vrteći slike djetinjstva i moje mladosti na ovaj porodični dan. Dešavanja u dvorištu porodične kuće gdje se igralo kolo i pjevale pjesme, punoj kući uzvanika i prepunim stolovima raznoraznih slavskih jela i pića. Onaj žagor komšinica pri spremanju slavskih kolača, a za to vrijeme dječije igre u dvorištu. Šetam rukama u džepovima, pogledom u prazno, izgubljenog osmijeha i raznih pitanja na koje ne nalazim odgovor.

I današnji dan će uskoro proći, sjećanja će da djelomično izblijede do slijedeće slave.