Naslovna // Kultura // Vece sa Aljosom Vuckovicem: “Uvek sam govorio ono sto mislim”

Vece sa Aljosom Vuckovicem: “Uvek sam govorio ono sto mislim”

Popularni glumac nekonvencionalnim izlaganjem izmamio više aplauza brojnih posetilaca

U okviru Međunarodnog festivala dečjih i omladinskih pozorišnih predstava koji se ovoga oktobra održava po četvrti put u Jagodini po tradiciji se organizuju večeri sa istaknutim dramskim umetnicima koji su, zapravo, i članovi žirija.

Tako je prošlog utorka upriličen susret koji se može imenovati i portretom Aljoše Vučkovića, poznatog pozorišnog, filmskog i televizijskog glumca koji je bio predsednik žirija 4. DOPS-a, a razgovor sa njim vodila je, takođe po tradiciji, Zorica Stojinović, urednik programa u Kulturnom centru u Jagodini, inače novinar.

U jednom nekonvencionalnom izlaganju, koje je izmamilo više aplauza brojnih posetilaca, Aljoša Vučković je istakao da voli da uvek da očuva dete u sebi iako je svestan da je to nemoguće, a na pitanje kako se oseća u Jagodini odgovorio je da je sladoled zanimljiv kada se prvi put proba, a kada se to učini deseti put obično se samo kaže da je hladan i dodao da je često dolazio u Jagodinu – i to do penzije „kao izvođač glumačkih radova”, a da je sada prvi put u svojstvu predsednika žirija sve poznatijeg omladinskog pozorišnog festivala.

Zorica Stojinović je podsetila da je „najpoznatiji beogradski dalmatinac” rođen u Istri, živeo u Pljevljima, pa u zaleđu Splita sve dok nije došao u Beograd i upisao odsek glume na Akademiji dramskih umetnosti.

Vučković je objasnio da mu je otac bio vojno lice pa je zato dolazilo do tih selidbi i dodao da je i privatno, kao i većina mladih toga doba, dosta putovao i družio se, i tako upoznao gotovo celu bivšu SFR Jugoslaviju. Osvrnuo se i na tadašnji način života i naglasio da su se mladi bavili sportom, bili zadovoljni malim stvarima, družili se iz srca i bili, zapravo, pravi Hrišćani jer nisu obraćali pažnju na boju kože, pripadnost naciji, religiji, ideologiji i slično. Posebno se osvrnuo na boravak u Pljevljima , tadašnji zanimljiv način života, posete bioskopu koji je još sredinom pedesetih godina prošlog veka svakodnevno radio, ali su osnovci odlukom vlasti bez roditeljske pratnje mogli van kuće da ostanu samo do 19 sati, i prvim počecima u pozorištu – u predstavama „Kralj Betajnove” Prežihova Voranca i bajci „Snežana i sedam patuljaka”. Pomenuo je i boravak u Sarajevu i dane kada je vladalo pravo bratstvo i jedinstvo i zaključio da „svako vreme ima svoje prednosti i mane”.

Akademiju u Beogradu upisao je posle Gimnazije, dakle 1968. godine u vreme kada u Beogradu nikoga nije znao, a potom govorio o studentskim danima. Završio je kao najbolji student u klasi profesora Milenka Maričića i potom dobio nagradu da sa koleginicom Vesnom Malohodžić, leto provede u Americi. Debitovao je onda na filmu kod Vatroslava Mimice, a zatim otišao u Armiju, a sledećeg dana posle zakletve u Vojsci on i kolega Marko Nikolić bili su angažovani za snimanje filma „Užička republika” koji je njegov prvi pravi glumački uzlet i od tada do danas „još se drži visine”, mada kaže da je aterirao, ali „tek kada je otišao u penziju” – iako i dan danas neretko igra (naročito u TV serijama po Srbiji i Hrvatskoj).

Vučković se prisećao prvih dana i nezaboravne atmosfere iz pozorišta „Atelje 212” u kome su dominirali neponovljivi bardovi teatra Zoran Radmilović i drugi, a u malenom bifeu sve vrvelo od duhovitosti, blagih „pecki” i nezaboravnih druženja, a glumac koji je ostvario sedamdesetak uloga na filmu, pozorištu i televiziji prisećao se tadašnjih velikih i brojnih festivala i čestih gostovanja.

– Uvek sam govorio ono što mislim, ali mnogi nisu hteli da me razumeju – zaključio je uvek šarmantni dramski umetnik Aljoša Vučković, inače predsednik žirija 4. DOPS-a.

B. Dž.

Copyright © 2012-2013 Novi Put. .