Baka Dana još uvek izađe u dvorište, doduše pomoću štapa
Doživeti stotu san je mnogih ljudi. Danica Vučković iz Sladaje kod Despotovca, koja je verovatno najstarija Srpkinja, živi taj san. Ona je nedavno, u društvu brojnih rođaka, proslavila 102. rođendan. Baka Dana, kako je svi iz milošte oslovljavaju, ne može da proceni da li je za njenu dugovečnost presudna genetika ili zdrava ishrana. Seća se da je njena tetka Rosa iz Krupaje živela 104 godine, a njen pradeda Gvozden Marinković čitav vek.
-Nije dobro. Ne vidim i ne čujem baš najbolje, a život dugačak. Dok sam radila ništa mi nije bilo teško. Sve poslove sam obavljala. Jedino nisam kosila. Najviše sam čuvala ovce, goveda i svinje. Dnevno sam pravila i po 100 kilograma sira. Svuda sam išla pešice. I po 20 kilometara. I više. Imala sam magare na koje sam tovarila stvari. U trlu u kome sam boravila dok sam čuvala ovce nije bilo vode. Sa bunara bih napunila bakle. Nosila sam i po 20 litara vode. Nekad bi magare nosilo vodu, a ja bi u obramkama nosila sudove na rame-priča baka Dana.
Ova nasmejana starica, rođena na brdu Bučar kod Stenjevca, do prošle godine je hranila stoku, bacala seno na senjak, a sada se uz pomoć štapa prošeta po dvorištu. Lekaru je prvi put otišla pre pet decenija. U međuvremenu nije bolovala osim što je pre četiri godine dobila grip.
-Rđav mi život bio. Radila sam od jutra do mraka. Ustajala sam u pet sati da bih napasala volove i spremila kačamak za doručak. Onda bih odlazila u njivu ili bih čuvala ovce. Kopala sam, brala kukuruz… Najviše smo jeli sir, jagnje se jelo za zavetinu, a prase za slavu. Slanina bi se usolila u salamuru, a potom bi se pržila. Nikad nisam imala puno kilograma-dodaje baka Dana.
Stani, majstore
Ova planinska gazela nikada se nije vozila autobusom, jer joj vožnja nije prijala. Ona ne zna koliko je kilometara prešla pešice, ali zna da nije bilo dana da nije prelazila najmanje 10 kilometara. Sat vremena bi od kuće pešačila do letnjeg trla. Potom joj je trebao još jedan sat da ovce odvede na ispašu. Oko podneva bi ih vraćala u trlo da bi ih pomuzla. A onda bi ih opet vraćala na ispašu.
Uveče opet u trlo. Jeste, kaže, bilo teško, ali kad je čovek mlad, sve je lakše. I dan-danas pamti kada je autobusom krenula do Vilinske kose i kako je do Ćuprije prepešačila 10 kilometara.
-Sela sam u autobus sa ćerkom Živom. Stanite ako Boga znate, rekoh im kad više nisam mogla da izdržim vožnju. Siđoh ja, malo se odmorih, pa skočih i počeh da trčim. Trčala sam, trčala… Neki ljudi su mi objasnili gde je Ćuprija. Ubrzo sam stigla u taj grad. Moja ćerka je sišla na stajalište, jer se bila zabrinula za mene. Gde si, majko, bila do sada, pitala me je. Ko te je dovezao dovde, opet me je pitala. Niko, rekoh joj, srećna što sam mogla da idem svojim nogama-seća se baka Dana.
Brojni potomci
Baka Danina majka zvala se Dona, a otac Dragutin Gvozdić. Njen brat Danilo preminuo je u osamnaestoj godini. Naša sagovornica imala je petoro dece, ali je troje, nažalost, preminulo. Preživeli su samo sin Života (73) i kćerka Živa (75). Baka Dana je srećna jer je doživela da ima 16 čukununučadi. Zna sva njihova imena. Setila se čak i Ognjena, najmlađeg čukunuka, koji ima desetak meseci.
Baka Dana živi u u Sladaji kod Despotovca u kući sina Živote, koji ima suprugu Milenku, sina Radišu i ćerku Slavica, dok njegov sin Radiša ima sinove Igora i Ivana. Ivan sa svojom porodicom živi u istoj kući, dok su Radiša i Igor na privremenom radu u Švajcarskoj.
-Kad se udala za oca Radoša, koji je umro pre 18 godina, majka je bila dvadeseta u kući. Svi smo mnogo radili, a ona možda najviše. Majka je postila svaki post i svaku sredu i petak. I dan-danas tako-kaže baka Danin sin Života.
Iako je odavno u penziji, on se aktivno bavi poljoprivredom. Radio je u rudniku “Rembas”, odakle je otišao u rudnik Dortmund u Nemačkoj. Vratio se po nagovoru oca kada je Ante Marković rudarima dao platu 2.000 evra.
Zorica Gligorijević







