Piše: Boško Beuk
Danas svi plačemo. Svi suosjećamo bol nad svirepim ubistvom Tijane Jurić koja još nije „ni greh naučila napraviti“ kako je napisao g-din Simo Golubović. Danas smo opet svi jedno, ne djelimo se. Tragična smrt djevojčice koja je još zelenim koracima koračala ovaj surovi život, neupućena u sve zamke ovog izluđenog svijeta izgubljenih vrijednosti i poštovanja.
Tijane više nema.
Suze i tuga je nikada više vratiti neće. Ostat će uspomena na jednu prekrasnu djevojčicu. Uspomene koje će blijediti, a tuga ostati jedino u srcima roditelja koja će ih pratiti dok su živi. Ubistvo djevojčica u Tesliću, Subotici, Leskovcu, Šibeniku…, nestanci, zar nije dovoljna opomena za zabrinutost?!
Upravo se želim pozabaviti u nekoliko rečenica sa roditeljima i uzrocima ovakvih svirepih dešavanja i postaviti pitanje svim roditeljima koji svoju djecu isporučuju na izvolite monstrumima svuda oko nas koji skriveni u svoju povučenost i mirno ponašanje, čekaju samo trenutak nepažanje, i lov na nevinu djecu kreće. Na žalost taj lov završava svakako tragično.
Roditelji zar zaboravljate na maloljetnost vaše djece, na nezrelsost, koliko god ona izgledala napredno i inteligentno, ipak su ona djeca? Kako je moguće da roditelji svoje maloljetne djevočice ili dječake od 14, 15… pa sve do 18 godina puštaju slobodno u kasno doba noći same, bez imalo kontrole, saznanja gdje se djeca kreću, sa kim su u društvu, šta rade. Nije bez vraga postavljena ta granica punoljetstva.
U svim ugostiteljskim objektima postoji upozorenje zabrane korištenja alkohola za one mlađe od 18 godina, zabranjeni ulazi na razne koncerte i noćna dešavanja. Međutim mladi se dovikavaju na sve moguće načine da bi kupili alkohol, da bi otišli na neko dešavanje, zabavu, koncert… najgore uz odobrenje i saznanje roditelja. Onaj roditelj koji vodi brigu o svom djetetu neće dozvoliti da mu djete od 15 godina hoda noću, bez pratnje.
Zar je bez vraga kada šaljemo našu maloljetnu djecu na put bez pratnje roditelja, da se moraju pripremiti punomoći, razna ovlaštenja i dijete predati nekome od pratećeg osoblja u avionu, vozu ili autobusu, da dijete ispod 18, koliko god oni smatrali da su odrasli. Preko granice dijeca tog uzrasta ne mogu proći.
Dok roditelji zaokupljeni svojim obavezama, opravdanim i neopravdanim, poslovima i drugim nepotrebnim vlastitim brigama za svoju guzicu, djeci puštaju na volju da organiziraju svoj maloljetni život u kojem ih vrebaju opasnosti.
Pitam se kada je policija legitimisala maloljetnike u gluvo doba noći, pokupila i odvela u milicijsku stanicu i pozvala roditelje na razgovor ispisujući im kaznu za neodgovornost? Meni nije poznato.
Kada se tako šta desi svi se potresemo, prodrmamo…, suosjećamo bol i zgražavamo, zaboravljajući da sami kao roditelji, na sreću ima i onih odgovornih, prouzrokujemo ovakva dešavanja. Isto je pustiti svoje dijete u noć i čudesa noćnog života, kao kada zalutali krene pustinjom a iznad njega lete lešinari čekaju pogodan trenutak da ga oleše.
Ubica će dobiti svoju zasluženu kaznu, nekada izaći na slobodu, a naše Tijane više nikada biti neće!
