Piše: Boško Beuk
Višenedeljno krstarenje Crvenim morem, brodom FTI BERLIN, opasano sa četiri zemlje, Egiptom, Saudijskom Arabijom, Jordanom i Izraelom, pružilo mi je, zahvaljujući mojoj muzičkoj profesiji i karijeri, mogućnost upoznavanja jednog stranog mi svijeta, koji sam do sada površno poznavao vjerujući moćnoj medijskoj propagandi koja je uspjela predstaviti lažan sjaj Egipta koji tone u sve veći mrak iz kojeg se ne vidi izlaz.
Drevni Egipat, zemlja ranog civilizacijskog antičkog svijeta, poznatog više od tri hiljade godina prije Krista, o čemu svjedoče mnoge iskopine starih arhitektonskih spomenika, šarolike faraonske prošlosti, najduže vrlo značajne i prestižne rijeke Nil, koja svojim tokom prolazi cijelom zemljom od juga ka sjeveru, Sueckog kanala, najstarijih piramida, do osamostaljenja 1922. stalno pod tuđinskom vlašću, sada se pojavom Arapskog proljeća bori sa unutrašnjim političkim i ekonomskim problemima.
Na obalama Crvenog mora, afričkog dijela kontinenta i poluotoka Sinaja u Azijskom dijelu, sagrađeni su lanci svjetski poznatih hotela, Hilton, Marriott, Stella, Sunrise, Xperience, Novotel, Hyatt, Iberolet…, svi značajni su pronašli ovdje svoje carstvo i pravi su raj na zemlji sa bazenima, fontanama, neonskim i led svjetlima, modernom muzikom po cijeli dan, ležaljkama i suncobranima od ispletene trske,teniskim terenima, saunama, raznim kupkama, i čega sve nema. I sad će neko pomisliti u ovom raju odsjedaju šeici, prinčevi, bogataši svih profila, svjetske zvijezde. Barem se stječe takav utisak kada čovjek kroči u dvorišta okružena visokim zidinama, utvrđenjima koje nadgledaju privatne straže. Pristup tom rajskom svijetu, u kojem gologuze i polunage starlete, manje poznate glumice, pjevačice sa naših prostora i istočnih zemalja, žene slobodnih shvatanja tamne svoju izblijedilu kožu, nemaju domicilni stanovnici. Ne što oni ne bi htjeli, nego se ova raskoš naplaćuje. Ulaz u jedan takav hotel stoji po dvadesetak eura inkluziv ležaljka i suncobran.
Noćni život postoji jedino u utvrđenjima sazdanim od visokih zidova, skriven opet od domicilnog stanovništva. Njima vjera ne dozvoljava bahatost i raskalašenost u akloholu i drogi. U razuzdanom ponašanju turista domaći žmire, a u očima im se vidi požuda za samo jedan svraćaj na plesni podijum polunagih alkoholiziranih žena i naručenih nabildanih, tetoviranih animatora. Da se naslutiti da je u tim jesenje- zimskim danima pravi izazov danju se brčkati u moru roneći za koralima, a noću lumpovati do zore uz poneke orgije i obilje alkohola.
Ako odškrinemo visoke kapije utvrđenja i podignemo spuštene rampe ulazimo u realnu egipatsku svakodnevnicu namrgođeno zabirnutih utonulih lica. Hladnih pogleda. Ulice prepune dosadno napornih taksista koji vuku za rukav, trube, nadglasavju jedni druge, nebi li pridobili slučajnog ili zalutalog turistu, koji se ipak odvažio i izašao među ovdašnji svijet.
Trgovci zavaljeni u plastične stolice ispred svojih radnji sa mobilnim telefonima vodeći duge razgovore nude robu po vrlo niskim cijenama. Ugostitelji nude svoje usluge u prljavim restoranima čudnih mirisa i šetajućih mačaka od stola do stola, češući se u noge ponekog domaćeg gosta. U takvim objektima jedino se usuđujem popiti piće iz limenke. Cijenu pića je potrebno odmah utvrditi, prije nego što limenku otvoriš, inače kada je ispiješ, cijena može da se udvostruči, utrostruči. Taksistima je zajedničko da i pored dogovorene cijene pokušavaju izramčiti još koji Pond (ime domaće valute), a vrlo često znaju prije cilja zastati i tražiti dodatnu nadoknadu.
Prljavština na svakom koraku. Gdje god se okreneš nered i smrad. Mantije prodavača zamazane. Ležajevi na senijama uspavanih neokupanih vlasnika zanatskih i ugostiteljskih radnji zaudaraju na znoj, na ustajali smrad ponjava i ko zna dali ikada opranih prekrivača.
Hranu pripremaju u improviziranim pećnicama, kazanima, zagorelim rešetkama koje bi trebale biti roštiljnice, neuspjelo pokušavajući dočaratii beduinski način življenja. Mačke dežuraju čekajući svoj zalogaj, ili već golođu odbačene kosti. Jad i bijeda. Mnogi pokušavaju brzim prevarama stranaca doći do lake zarade. Idu toliko daleko da neopreznim roditeljima brzinski pokupe dijete i stave na kamilu, već istreniranu za brzo ustajanje iz klečećeg položaja, ne libeći se za spuštanje tražiti novac.
Policajci su tihi, nečujni, na svojim položajima, zasjeli ili zalegli u hladovinu ne haju za vapaje prevarenih stranaca. Zašto su na položajima ne znaju ni sami. Tu su pod naoružanjem u pancirkama, mada su Egipćani, moram priznati dosta mirni. Gradske plaže, one van zidina, nisu uređene, njih posjećuju domaći, malobrojni turisti i poneka Evropljanka u potrazi za seksom u pratnji domaćeg plaćenog mladića.
Gradski prevoz je stihijski organiziran, ali funkcioniše. Jedan Pond je prevoz u jednom pravcu, nebitno koliko je duga ruta. Otprilike 0,14 €. Nije mnogo ni za njihove prilike. Mjesečna primanja su im oko 150 €. Benzin se prodaje po cijeni od oko 0,12 €. Gradski prevoz se vrši kombijima sa desetak mjesta. Postoji poneka autobuska stanica, inače je dovoljno mahnuti rukom i stat će na svakom mjestu, isti je slučaj i za izlaz. Staju na svakom mjestu po želji putnika.
Mnogi turisti iz Srbije i istočno evropskih zemalja zažmirit će pred ovom realnošću. Blicevi njihovih foto aparata su usmjereni ka bazenima, uređenim plažama nabrojanih hotela, fontanama, da bi opravdali svoj plaćeni godišnji odmor i još više učinili zavidnima sve one koji nisu bili u mogućnosti posjetiti ovaj zemaljski raj, izdižući svog ego.
Fotografije govore mnogo više od riječi.
