„ŽELIM DA POSETIM PIVARU U KOJOJ JE MOJ OTAC RADIO PET GODINA”
Iz „Jagodinske pivare” odgovaraju dobrodošlicom. Da li neko zna ko je gospođa Vaska kod koje je Ernest Verk pet godina stanovao?

Jagodinka Vaska i Ernest Verk u vreme njegovog izgnastava i rada u Pivari
Nedavni slučajni susret mog rođaka Pavela Bernika u Ljubljani sa svojim sugrađaninom Markom Verkom rezultirao je privatnim mejlom koji mi je gospodin Verk prosledio u želji da sklopi neke kockice iz mozaika života njegove porodice – konkretno njegovog, sad već trideset godina pokojnog, oca Ernesta, rođenog u Trstu 1912. godine.
Naime, početkom Drugog svetskog rata, okupator je mnoge Slovence proterao iz svojih domova i imanja, a većina je svoje tragično izgnanstvo završila u Srbiji, u kojoj im je ovdašnji narod nesebično pružio ruku tradicionalnog gostoprimstva. Imao je u toj tragediji i sreće, jer je sledeći transport slovenačke izgnanike odvezao u nemačke koncentracione logore. U ta smutna ratna vremena Ernest Verk je iz Celja, gde je živeo, stigao u Jagodinu, gde se kao vrhunski mehaničar, jula 1941. zaposlio u Kosovljaninovoj „Jagodinskoj pivari” i u njoj na održavanju mašinskog pogona ostao do maja 1945. godine, kada je mobilisan.
„Sređujući porodičnu dokumentaciju, u jednoj očevoj fascikuli našao sam službeno uverenje kojim se potvrđuje da je moj otac radio u „Jagodinskoj pivari”, koje krase i njegove najbolje radne i moralne karakteristike, kao i preporuka, sa tada obaveznom parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu”, za dalje angažovanje u njegovoj struci – čiji vam faksimil prosleđujem. Taj dokument sam skenirao i poslao kadrovskoj službi Pivare, iz koje mi je ljubazna gospođa Miljković potvrdila verodostojnost tog uverenja. Sve to u meni je stvorilo neodoljivu želju da posetim Jagodinu i „Jagodinsku pivaru” u kojoj je moj otac radio. Inače poslovno veoma često dolazim u Srbiju” – navodi mi u svom mejlu gospodin Marko Verk.

Faksimil „Jagodinske pivare” iz oktobra 1945.
Međutim, cela ova priča, odnosno deo iz Ernestovog života, ima i jedan sentimentalni segment, mada on, po rečima svog sina Marka, njemu nije mnogo govorio. Za vreme svog boravka u Jagodini ovaj Slovenac je stanovao u kući izvesne gospođe Vaske, koja je bila nešto starija od njega, a njihovi odnosi su bili više od običnog odnosa „gazdarice” i stanara. O tome svedoči i njihova zajednička fotografija, sa ćiriličnom posvetom na poleđini, koju mi je gospodin Marko takođe skeniranu prosledio, a sa pitanjem – da li neko u današnjoj Jagodini prepoznaje taj lik i da li nešto zna o njoj? Posle rata Vaska je Ernesta jednom i posetila u Ljubljani. Sve je to bilo pre nego što je Ernest upoznao svoju buduću suprugu. Iz tog braka kasnije se, 1953. godine rodio Marko iz čijeg pisma izdvajam još jedan zanimljiv detalj.
„Moj otac je 1978. naumio da kupi automobil kragujevačke „Zastave”. Pošto se u Sloveniji, zbog velike potražnje, na ta kola čekalo i po šest meseci, on je saznao da se u Boru mogu podići za par dana. Zajedno smo se uputili u taj rudarski grad, na istoku Srbije, da bismo u povratku svratili u Jagodinu, prateći njegovu potajnu želju da se ponovo susretne sa svojom starom ljubavlju – poštovanom gospođom Vaskom. Međutim, kad smo zakucali na vrata te kuće, u njoj su stanovali neki sasvim drugi ljudi koji o njoj nisu ništa znali, a otac je, koliko se sećam, bio veoma razočaran, uz pretpostavku da je tada već bila upokojena”.
Na ovu intimnu i dokumentarnu priču gospodina Marka Verka, koji je izrazio želju da poseti „Jagodinsku pivaru” i ovaj grad, koji je njegovom ocu u ratnom izgnanstvu pružio utočište, kao novinar nisam mogao da ostanem nezaiteresovan pa je iznosim i pred vas – čitaoce portala „Novi put”.
U međuvremenu, kontaktirao sam komercijalnog direktora Pivare – Vitomira Adamovića i preneo mu želju Marka Verka da poseti ovu znamenitu srpsku pivaru, osnovanu daleke 1852. godine, u kojoj je i Ernest Verk, u vihoru rata, kao vrhunski majstor, ostavio deo svog izgnaničkog života.
„Bilo mi nam izuzetno drago da gospodinu Verku budemo domaćini, da mu pokažemo našu današnju Pivaru i osvežimo mu uspomene na njegovog oca koji je svojim trudom i znanjem doprineo njenom razvoju”.
Ovaj Adamovićev odgovor je ujedno i pozivnica Marku Verku koju mu portal „Novi put” preko svojih stranica prenosi, a nastavak ove priče sledi pri njegovoj poseti ovom gradu i „Jagodinskoj pivari” – čime će jedna životna priča konačno biti zaokružena.
Relja Milanović


