Ovim rečima, koje u prevodu sa latinskog znače „gradu i svetu”, papa se iz bazilike Svetog Petra u Vatikanu nekada građanima starog Rima, a danas vaskolikom katoličanstvu, obraća u svojim porukama o Božiću i Uskrsu. Ja nisam, ne daj Bože, ni papa, a i latinski jezik, koji sam davno u jagodinskoj gimnaziji učio kod Zage Zastavniković, gotovo da sam zaboravio, pa ću se građanima sedišta Pomoravskog okruga obratiti na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, bez obzira koliko to danas bilo arhaično i antievropski.
Ja sam, umesto crkve Svetog Petra i Pavla, za moje obraćanje odabrao naše nedeljne novine „Novi put” u nadi da će ono tako brže stići do većeg broja mojih sugrađana. Povod za to je molba za očuvanje pešačke zone u nekadašnjem centru Jagodine upućena onima koji bi o tome trebalo da brinu. Razumem da se već prethodnih nekoliko godina formira novo središnje gradsko jezgro u podnožju Đurđevog brda, ili Aračlijskog potoka, kako vam je draže, ali ne mogu da prihvatim da se potpuno zapostavlja stari centar. Od restorana „Jovanča Micić” pa sve do benzinske pumpe kod „Elmosa” u glavnoj saobraćajnoj i pešačkoj gradskoj arteriji nigde ni jednog drveta, pa otuda po ovoj vrelini nigde ‘lada nema. Jagodina tako danas liči na Njujork, jer ni tamo u Petoj aveniji nema stabla svećom da ga tražiš.

Sa posebno tugom u srcu i duši danas prolazim ulicom Boška Đurićiča koja od Gimnazije vodi ka Muzeju naivnih (ili marginalnih – kako se sada zove) umetnosti. Da podsetim moje ispisnike, a i one malo starije, da je to nekada bila gradska „štrafta” ili „korzo”. Njom su, kao na pokretnoj modnoj pisti, defilovale naše najlepše, ali i one manje lepe, mlade sugrađanke. Sa obe strane su stajali kibiceri ocenjujući modele, njihov nastup i umetnički dojam. Ali, sve brži način života i progres su uništili taj običaj.
Kada je kasnije u ovoj ulici zasađen i obnovljen drvored, nalik onom sa predratnih razglednica, i uređen gradski park između komercijalne zgrade FKS i Gimnazije, to je ponovo postalo šetalište i prostor za igru najmlađih, ljubavne sastanke onih u ludim i mladim godinama i odmor najstarijih. Ulica je danas postala saobraćajnica, jer se njom automobilom može voziti od kineskog robnog centra „Peking” do Muzeja kao na trkama Formule 1 na stazi u Nirbrurg ringu. Stanari okolnih zgrada i pešaci prolaznici moraju da se sklanjaju i probijaju pored parkiranih vozila sa obe strane. Da opasnost bude još veća, u toj ulici je sedište naših sugrađana u invalidnim kolicima!
Izgleda da je ova ulica sada postala sklonište za neplaćanje parkinga u susednim, iako je u centralnoj gradskoj zoni. Neverovatno, ali istinito, na to, bar koliko je meni poznato, niko ne reaguje.
Ovo moje obraćanje nije peticija, jer nisam prikupljao potpise, već javni poziv sugrađanima da se pridruže molbi da nadležni zaštite ovu ulicu i vrate je šetačima i pešacima.
Unapred zahvaljujem!
Radomir Košanin
Foto: A. Dobrosavljević


