„Mnogi rade ono što ne vole celog života. Novinarstvo je lep, ali stresan poziv. Davao sam se poslu maksimalno, a i ljudi su to od mene očekivali“ rekao je Marković za naš list
Jedan od najpoznatijih jagodinskih novinara i, slobodno se može reći, najprepoznatljivije televizijsko lice Pomoravskog okruga, Dragan Marković, svima dobro znan kao Mare, posle 42 godine novinarskog rada, otišao je u penziju. Posle prolaska kroz sve sfere ovog zanata, intervjuisanja brojnih javnih ličnosti i izveštavanja sa najbitnijih događaja u Pomoravlju, došlo je vreme za sumiranje utisaka, ali daleko od mikrofona i kamere:
-Još uvek se psihički odmaram i za sad mi posao ne nedostaje –rekao nam je Mare sa osmehom na početku razgovora.
POČECI NESUĐENOG FUDBALERA
Dragan Marković rođen je 2. marta 1955. godine u Dragovu, kod Rekovca. Otac Života radio je u Fabrici kablova, a majka Zora bila je domaćica. Bio je izuzetan fudbaler u mladosti, toliko da mu smešila blistava sportska karijera, ali sudbina je htela drugačije, te je posle završene Gimnazije 1974. godine upisao Fakultet političkih nauka. Iako je loptu zamenio mikrofonom, nije prestajao da neguje ljubav prema sportu:
-Bio sam najmlađi fudbaler u prvom timu Jagodine, a igrao sam i za „Moravu“ iz Ćuprije. Čak sam i dva meseca proveo u „Crvenoj zvezdi“, a tada je drugi trener bio Bora Kostić. Sticajem okolnosti sam napustio treninge i otišao na more sa društvom. Bora je zvao mog oca da pita gde sam, ali moj otac je bio protiv toga da ja igram fudbal, pa mi za taj poziv nije ni rekao. Imao sam i vezu i talenat, ali možda je život sam nametnuo ovaj put. Inače, fudbalom sam se bavio 15 godina – rekao je Mare, napomenuvši da je igrao i za „Radnički“ iz Beograda.
U prestonicu, na studije, krenuo je 1974. godine. Tamo je na Skadarliji živeo sa sadašnjim novinarskim legendama: Radoslavom Nikolićem Manetom i nedavno preminulim Dobricom Milićevićem. Ljubav prema ovom poslu rodila se tek tokom studiranja:
-Tada sam zavoleo novinarstvo slušajući „Studio B“ i „Radio Beograd 202“. Ta ljubav se jednostavno dogodila. Baš kao kad se zaljubiš. Potom sam zamišljao sebe kao voditelja, nešto je proradilo u meni, a još veći podstrek dali su mi Dobrica i Mane koji su već radili, tako da se to nekako poklopilo –rekao nam je.
Kako je ušao u novinarstvo, izlaska više nije bilo i tako je po povratku u Jagodinu 1978. godine počeo da radi kao honorarac u nedeljniku „Novi put“ i tadašnjem „Radio Svetozarevu“ kao sportski izveštač. Kasnije je počeo da obrađuje i ostale sfere života kroz posao, koji je zvanično počeo da radi 1983. godine – kao spiker:
-„Radio Jagodina“ je tada bila jedna od najslušanijih stanica. U to vreme su u redakciji bili Radoslav Nikolić Mane, Aca Avramović, Žikica Jovanović, Duško Trifunović, Živa Đorđević, Rade Milosavljević, Relja Milanović, a posle je došla i Danka Milisavljević. Novinari sa izvanrednim glasovnim i novinarskim mogućnostima. Imao sam od koga da učim i ja sam pažljivo i vredno od svih krao zanat. Bilo nas je mnogo i mogao sam da učim od sjajnih kolega –kazao nam je Mare.
Ubrzo je počeo da radi autorsku emisiju „Hobi sport“ koja je decenijama opstajala i bila vrlo slušana. Njemu kao zaljubljeniku u sport, to je bilo pravo zadovoljstvo. Pisao je i za „Novi put“, ali i kao dopisnik za listove „Sport“ i zagrebačke „Sportske novosti“. Izveštaje sa sportskih terena pravio je i za emisije na Radio Beogradu: „Uzvodno“ i „Vreme sporta i razonode“, što je još više doprinelo njegovom iskustvu i afirmaciji.
-Obožavam sport. I danas mogu da prenosim utakmicu, mogu brzo da se pripremim. To je moj resor kada je novinarstvo u pitanju, a za sve ostalo mi treba malo vremena –rekao je Marković.
VELIKI PROBOJ
Početkom devedesetih, Jagodina je dobila svoju prvu lokalnu televiziju „Antena“, što je bilo novo kako za njega, tako i za ostale kolege sa kojima je radio:
-Već tada smo počeli da opipavamo teren. Uhodavali smo se i to je bio najsrećniji period moje karijere. Bili smo prvi, bila je lepa atmosfera i dosta mladih ljudi u redakciji. Radili smo profesionalno i sa uživanjem smo učili da pravimo emisije –rekao je on.
Par godina kasnije, 1996., zvanično je počeo da radi u dopisništvu Radio Televizije Srbije iz Jagodine, gde je urednik postao 2004. godine. I tamo je kvalitetno obrađivao sportske teme, a to je rezultiralo time da bude deo tima koji je pratio Olimpijske igre u Atini 2004. godine i Svetsko prvenstvo u fudbalu, u Nemačkoj, što je za njega bila velika čast, s obzirom na to da dolazi iz unutrašnjosti:
-To je nešto što mi je doneo talenat. Poziv od sportske redakcije iz Beograda je jedan od lepših događaja u mojoj karijeri. Komentario sam tada utakmice odbojke na pesku sa Olimpijade u Atini, što nikada nisam radio –rekao nam je Dragan.
Tokom izveštavanja uživo, dešavale su se brojne nepredvidive situacije. Iznenadna masovna tuča na boks meču u Slavonskom Brodu je samo jedna od njih. Iskustvo u takvim situacijama izuzetno pomaže:
-To mi je ostalo u sećanju. Sećam se da sam se popeo na sto i izveštavao ko koga bije (smeh). Prenosiš ono što vidiš, sve zavisi o tebe, tvoje spremnosti i elokvencije. Sve se to stiče iskustvom i onda znaš kako da reaguješ u takvim situacijama –kazao nam je.
Za više od 40 godina rada, izveštavao je i sa ratišta, saobraćajnih nesreća, terena opasnih po život, ali i sa onih znatno lepših od navedenih. Delio je kadar sa poznatim ličnostima iz svih sfera života i malo je onih od kojih nije uzeo bar izjavu:
-U jako lepom sećanju ostalo mi je uređivanje emisije „Srbija danas“. Dve godine sam gotovo svakodnevno putovao za Beograd. Lepo je bilo i raditi „Šarenicu“ sa Žikom. Radio sam više od 15 emisija. Dosta smo putovali i uvek je lepo raditi te kolažne emisije. Upoznao sam mnoge glumce, sportiste, pevače i lako sam dobijao intervjue. Sećam se razgovora sa Dragoslavom Šekularcem, Draganom Džajićem… To je bila plejada ljudi i to su lepa sećanja iz moje karijere –rekao je Mare sa setom, istakavši da neprijatnosti sa javnim ličnostima gotovo i da nije bilo.
Istraživačko novinarstvo ga nikada nije privlačilo. Kaže da izuzetno poštuje kolege koje se time bave, ali da za neke stvari, poput tih, čovek treba da se rodi. Njegovo zalaganje na terenu nije ostalo nezapaženo. Dobitnik je nekoliko značajnih priznanja: za dopisnika godine 2012. od strane Udruženja sportskih novinara Srbije, „Zlatne značke“ Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, kao i “ Kristalne prizme” Kulturno-prosvetne zajednice Jagodine. Ipak, najvrednije su one koje dolaze od publike:
-Najveća satisfakcija mi je kada razgovaram sa ljudima i kada oni pohvale tvoj rad. Lepo je i kada te prepoznaju, a to je znalo dosta puta i da mi pomogne u životu. Nagrade znače svakom, pogotovo na početku karijere kada vas neko primeti. Tada i najviše motivišu za dalji rad. Ostvario sam i brojna poznanstva širom Srbije, to je ono što je najlepše. Gde god da krenem, imam nekoga koga znam –rekao je on.
SVUDA I UVEK SE UČI
Već godinama, Mare vodi programe različitih javnih događaja. Više od deset godina je na sceni povodom održavanja “Dana duhovnih preobraženja” u Despotovcu, više od 20 na bini levačkog sabora “Prođoh Levač, prođoh Šumadiju” i više od 30 godina ispred mikrofona za potrebe “Dana komedije” u Jagodini:
-Nekako i volim da vodim taj Sabor u Levču, možda zato što sam iz tog kraja i to me nekako čini ponosnim. Na “Danima komedije” sam poslednjih 30 godina. I sam sebi sam dosadio. Možda su druge kolege zasluživale da vode taj festival, ali umetnički direktori su zapazili mene. Baš bi mi bilo drago da se pojavi druga grupa mladih ljudi koja bi preuzela taj posao i da tako sebi afirmiše novinarski put –iskren je on.
Za mlade ljude koji tek sada ulaze u ovaj posao, Mare je imao i nekoliko saveta:
-Treba da rade i to da rade više od drugih. Poželjno je da čitaju, da uče jezik i da neguju sebe. Naš jezik je mnogo težak i mediji ne trpe žargonski, ulični rečnik. Uvek sam se trudio da govorim pravilno, čak i privatno. Svi koji su u medijima neki su reper za ponašanje ostalima. Moraju i da se trude da pišu lepo, bez obzira da li se radi o štampanom, radijskom ili televizijskom novinarstvu. Svuda se učiš i celog života ćeš da učiš. Uvek dolazi nešto modernije. Ne treba biti sujetan. Ja sam uvek pomagao kolegama iz drugih redakcija i zato su oni bili i dobri prema meni. Dobro se uvek dobrim vraća –napomenuo je Marković.
Dragan ima troje dece: ćerke Ninu i Minu i sina Filipa. Svi su završili fakultete, ali niko nije krenuo očevim stopama. Sina je, kroz osmeh kaže, na vreme odvratio, iako je pokazivao ambicije. Iako se iz novinarstva formalno povukao, kako kaže, radiće ukoliko mu se ukaže prilika:
-Ne isključujem mogućnost da radim još nešto. Imam neke ponude, ali videću, ne znam još. Ako budem prihvatio, neću da otaljavam, daću sebe maksimalno, kao i do sada. To se od mene i očekuje. Sve u svemu, zadovoljan sam jer sam se bavio poslom koji volim. Retko ko može da živi od onoga što voli. Voleo bih i da mlade, buduće kolege rade ovaj posao s velikom ljubavlju –rekao je Mare na kraju našeg razgovora.
Dušan Miletić