Naslovna // Neomedjeni prostor // Dovoljan je samo jedan dan

Dovoljan je samo jedan dan

Piše: Boško Beuk

Svaki put kad koraknem u neku od naših zemalja u regiji, dovoljan je samo jedan dan do razočarenja. Pokušavajući shvatiti situaciju u kojoj se svaka zemlja u ovom trenutku nalazi, shvatiti teškoće kroz koje prolaze u dugogodišnjoj tranziciji. I koliko god da tražim razloge razumijevanja i opravdanja, mnogo je toga što ne mogu razumijeti.

Zbog svojih obaveza u Kraljevu, odvažio sam se putovati autobusom od Novog Sada. Odvažio, znači prihvatio „rizik“ putovanja i iznenađenja koja bi me mogla zadesiti. Očekivao sam zabrinuta lica ljudi u punom autobusu, gdje niko ne priča ni sa kim. Zaokupljenost svojim svakodnevnim problemima je vidljiva u svakom trenutku. Jednom sam pročitao nekakav statistički izvještaj da samo u Beogradu svako jutro ustane oko četrdeset hiljada ljudi sa namjerom da nekoga prevare. Začuđujuće. I gledajući ozbiljnost pogleda sa krutog lica pojavi se sažaljenje. Mada je u principu sažaljenje nad zdravim čovjekom suludo. No ipak je to moj narod koji pati.

Autobus Putnik expresa je za ove uslove iznenađujuće uredan. Odžravan, čak i klima radi u ove proljetne tropske dane. Put do Kraljeva je trajao skoro pet sati. Za daljinu od dvesto sedamdeset kilometara predugo, ali dobro. U Kraljevu me sačekao moj dobar prijatelj, nekadašnji oficir iz JNA. Naše prijateljstvo traje eto desetine godina. Na trenutke se povezanost gubila zbog ratnih turbulenicja i preseljenja, ali smo uspjevali da se pronalazimo.

Kraljevo. Grad u kojem je vrijeme stalo. Nazadovalo od davnih osamdesetih kada sam posljednji put bio u njemu, tada vrlo simpatičnom perspektivnom gradu u srcu Šumadije, a danas?! No, moji razlozi putovanja su na neki način službene prirode gdje sam potrebno završio u relativnom kratkom vremenu i već poslijepodne sam krenuo ka Beogradu, odnosno Novom Sadu. Svu „ugodnost“ putovanja do Kraljeva mijenja slika povratka.

Na autobuskoj stanici u Kraljevu htjedoh kupiti autobusku kartu. Na moj upit da bih kupio kartu za Beograd, u namjeri da se zadržim koji sat i porazgovaram sa svojim prijateljima, žena na šalteru mi reče, uskoro će autobus na pomoćni peron i savjetuje me da kupim kartu u samom autobusu. Čudno, ali dobro. Obilazim pomoćne perone, parkirališta pored autobuske stanice, odem na glavne perone, autobusa nigdje.
Ponovo odoh na isti šalter i rekoh toj gospođi da mi je možda autobus otišao i da bih kupio kartu za slijedeći koji ide za nekih petnaestak minuta za Beograd. Ona mi, neraspoložena što ima obavezu da sjedi na istom mjestu nekoliko sati, odgovori da je nemoguće da je autobus otišao jer nikada ne dođe na vrijeme, da ga potražim svugdje naokolo i da će sigurno doći. Reče mi da ona nije služba informacija i da se raspitam negdje dalje. Na moj komentar da ona prodaje autobuske karte i da bi trebala znati gdje i kada dolazi autobus, opet neljubazno reče da ona ne prodaje karte za taj autobus. Eto otvoren šalter za prodaju karata, a ne prodaje karte. Kuda vodi ova zemlja i kako se pastorski ljudi odnose prema svojoj domovini. U stvari pitanje je da li ovu zemlju osjećaju svojom domovinom.

Nekako dočekah zakašnjeli autobus Kosovo transa. Potražih mjesto negdje na kraju uzavrelog autobusa, rasklimavih sjedišta, razbacanih plastičnih korpi za smeće, nesnošljive temperatura i uzavrelog neprijatnog ustajalog mirisa sjedišta. Autobus je dovoljno star i tehnički mi ne izgeda ispravan za javni prevoz. Ali nije moje da brinem o tome.

Kondukter mi reče da je karta do Beograda sedamsto pedeset dinara. Vadim mu hiljdarku, a on mi vraća četiristo pedeset, dvesto više nego što očekujem. Namigne mi i reče, to ti je za kafu, osmjehujući se i ne dajući mi kartu. Iznenađen, šutim, nije moje da istjerujem pravdu i nastavljamo put ka Beogradu, on sretan, a ja zbunjen. U Kragujevcu ulaze dva policajca i nekoliko učenika srednjih škola i studenata, svi traže mjesto ispod šibera na krovu autobusa. Policajci sa limenkama piva, “dobrim” gutljajima, rashlađuju uzavrela tijela. Svi brišemo znoj sa čela i suzdržavamo nervozu proizvedenu vrućinom u autobusu.

Kondukter u akciji. Trpa pregršt novca od prodanih, a ne izdanih karata u poseban džep. Putnici vjerovatno već navikli na ovakav scenarij ne uzbuđuju se. Pravila se znaju pola-pola. Učenici i studenti pružaju smotuljak novca kondukteru, ovaj i ne pogleda koliko ga ima, raširenim osmijehom od uva do uva pomaže mladima i istovremeno puni kućni budžet na uštrb firme i države. Neplaćanje poreza je u modernim i civilizovanim zemljama jedan od najtežih prekršaja koje pojedinac ili pravni subjekt može učiniti. Policajci držeći već skoro ispijene limenke pive posmatraju ovaj scenarij ne reagujući. Sad se pitam kako ova država može napredovati dok je kradu u prisustvu policije. Ne želim ni pomisliti šta se radi u političkom vrhu države, privrednim subjektima i svim institucijama kada se na ovoj kondukterskoj razini krade uz prisustvo policijskih posmatrača.

Autobus nastavlja ka Beogradu autoputom. Zaustavlja se na svakom odvajanju sa auto-puta sa strane na traci za odvajanje, puštajući putnike da izađu na nepostojećoj autobuskoj stanici, smetajući normalan saobraćaj i rizikujući saobraćajnu nesreću sa katastrofalnim posljedicama. Policajci sve ovo mirno posmatraju u svom pivskom transku zaokupljeni čačkanjem nosa i igranjem mobilnim telefonom.

Sada me nimalo ne čudi odluka Emira Kusturice da se povuče iz javnosti, shvatajući da je ovdje dovoljan jedan dan da bi shvatio da u ovom okruženju nema života niti perspektive. Kažu stari ljudi riba smrdi od glave, ali se čisti od repa.

Copyright © 2012-2013 Novi Put. .