Novi Put » Dvojnici nas vraćaju u prošlost

Naslovna // Neomedjeni prostor // Dvojnici nas vraćaju u prošlost

Dvojnici nas vraćaju u prošlost

febr14-1

Volim aerodrome, košmar koji na njima vlada. Čekanje slijedećeg leta u nekom tamošnjem caffeu opušta, tjera na razmišljanja. Susrećući nova lica, susrećem toliko dvojnika da se uvijek, redovno na svakom letu, sjetim nekog zaboravljenog poznanika, nekog nekada bliskog mi lika. Ta sličnost slučajnog prolaznika vrlo brzo probudi sjećanja i oživi zaboravljeni lik. Dešava se da neko od tih ljudi više i nije među živima, ali uspomene traju, ništa ih izbrisati nemože.

I danas u Hamburgu prodefilova nekoliko lica sličnih meni nekim dragim ljudima i vratih se u prošlost. Oživješe uspomene i stvoriše se ni otkuda zaboravljeni. Naše su prošlosti lijepe, imamo se čega sjećati. Naša djeca, na žalost, samo se mogu sjećati rata i trauma HUMANITARNOG BOMBARDOVANJA za njihovu “bolju budućnost”, kako su nas filovali svakodnevnim „dobronamjernim“ potezima, doduše filovali su odgojene logističare stvaranja novih državai poredaka, jer ko im može pružiti bolje od tiranina demokratske diktature a ustvari su mislili na bolje sutra svoje djece i unučadi, nemilosrdno rušeći pred sobom neke njima ne prihvatljive poretke, kulturu i način razmišljanja.

I tada, kada taj dvojnik oživi zaboravljeno, naviru slike sjećanja svih onih dešavanja, onog vremena koje zatamniti ne može dok mi sudionici tog doba živimo. Nadovezuju se slike kao na traci. Nadovezuju se i ostali učesnici tog doba. Nema ljepšeg nego oživiti zaboravljen ili rano umrli lik i prisjetiti se tog doba. I kako onda ne vraćati se u prošost koja je bila lijepa a zadražati se u sadašnjosti koja je ružna. A pogled u budućnost?

Još se osjete tragovi dugotrajnih praznika od Katoličkog Božića, Nove Godine, do Pravoslavnog Božića i Pravoslavne Nove Godine. Sve bi to bilo lijepo da je kao nekada. Danas mi u tuđini ne pripadamo zemlji u kojoj smo, ne pripadamo zemlji iz koje smo, pogotovo oni u koje spadam i sam, bez domovine, jer nam je raskomadana, krvarimo od bola prezirući svaku vrstu nacionalnih podijela i mržnje.

Šta nam vrijedi kada se danas cijene druge vrijednosti dvostrukih morala, prevara i laži. Upravo svjesnima, ne dozvolivši manipulaciju nad njima samima, od strane raznih nacionalista, srbo-, hrvato-, i muslimomrzaca, danas je najteže. To su ljudi bez prava, mnogi izgubljenog identiteta, pokretne stijene u ljusci ljudske kaže, zbog kojih su danas njihovi roditelji, duboko zašli u sedamdesete i osamdesete godine, smješteni u staračke domove, privatna unakažena, zakonom regulisana, prihvatilišta u kojima čekaju svoju smart. Mi nikome nepripadajući, u borbi za opstanak i redovno plaćanje nužnog smještaja za vlastite roditelje i vlastitu životnu egzistenciju, samo se prisjetimo tih datuma i sa tugom, dijeleći lažne osmijehe i sreću, uzvratimo čestitanja ljudima izgubljenog ponosa.

I opet poželim sresti nekog dvojnika da mi povrati barem malo lijepih uspomena iz predivnog bajkovitog doba, jedino uspomene iz tog nekog vremena imaju vrijednosti koje se pamte i kojima se rado vraćamo, priznali mi to ili ne.

Svijet ne mogu mijenjati od humanitarnih bombardovanja ali se mogu sjetiti lijepih prošlih dana kojih se naša djeca ne sjećaju i putujući zemaljskom kuglom poželjeti susret sa nekim dvojnikom koji će mi pomoći osvježiti sjećanje na neke zaboravljene, a drage mi ljude ili ih oživjeti ako su već umrli.
Boško Beuk

Copyright © 2012-2013 Novi Put. .