Piše: Boško Beuk
Noć je trajala dugo. Putovao sam autom iz Belog Manastira do Zagreba, potom autobusom i vozom ka Italiji do Venecije. Čekajući let na aerodromu Treviso pored Venecije za Valenciju i u trenucima čekanja, dosađivanja, piljenja u prazno, mada nastojim da nikada ne piljim u prazno, nailaze svakojake misli. Prevrćući po tek održanoj osmomartovskoj zabavi u Belom Manastiru, sabirem prelijepe utiske želeći da ih spomenem kao pokazatelj ili dignut glas naroda, gdje su se ponovo uz moju pjesmu okupili sve nacije koje žive u Baranji i podsjetile na one lijepe dane zajedništva kada nije bilo važno ko je ko i odakle je.
Ovaj osmomartovski praznik Dan žena mi daje za pravo da zaključim da je ljudima dozlogrdila svakodnevnica jadikovki i kukanja, prozivanja i okrivljivanja. Skidanja ćiriličnih tabli i istresanja svega po spisku onome drugom. Moj Beli Manastir izlazi na put ozdravljenja.
Pleše se i pjeva igrajući kolo držeći se za ruke. Da, drže se za ruke i ne primjećujući razliku topline ove ili one ruke. Noćas teče toplina ljabavi prema čovjeku, struji ljubav zajedništva. Ne želim to pripisati sebi, ali je sigurno da su mnogi došli da me nakon više od dvadeset godina čuju i vide. Drago mi je što je to baš na mom nastupu. Skupila se Baranja u malom na jednoj na izgled običnoj zabavi na kojoj je pjevao njihov pjevač. Ovako obična zabava prerasla je u veličanstvenost. Beli Manastiru i Baranjo, volim vas takve i doći u opet.
Oči su sjale od uzbuđenja, pogledi su prštali po sali tražeći izgubljene prijatelje i upoznavajući nova lica na ovoj prekrasnoj večeri. Večeras nije važno ko je Belomanastirac ili iz Jagodnjaka, Darde, Čeminca… Nije važno ko je Hrvat, Srbin, Mađar, Šokac ili Rac. Večeras govori ljubav. Pri susretu se ljubi dva ili tri puta. Zar je važno koliko će puta ko koga poljubiti. Poljupci se ne broje, samo se dijele. Neki ih i ponavljaju. Grljenje na jednom mjestu, mjestu zajedništva.
Na jednom mjestu mladost, srednja generacija i zrelost. Plešu mladi tek napunili osamnaest, ali ne zaostaju ni penzioneri. Ritam poznatih pjesama sve diže sa mjesta. Uzbuđenje je sve veće. Svi pjevamo u sav glas.
Gorana se prvi put pojavljuje kao voditeljica, trema je prati. Tamburaši Ladovine zadržavaju ugrijanu atmosferu. Važan je ritam. Ne stati, samo pjesma. Pjevamo ijekavski, ekavski, mogli smo postaviti i ćiriličnu reklamu niko nebi primijetio, ne bi htio primjetiti. Ovi prekrasni ljudi ove večeri su kristali koji sjaje.
I sada ne mogu da se ne priupitam kako našim političarima, nije važno sa koje strane, ne uspjeva da usade mir među ljude, a oni su tako željni mira, plesa i pjesme. Na taj način zaborave na kreditne obaveze, kamate, neprimljenu plaću, šta će sutra jesti. Na Todorića, Belje, Beneton i druge napola ugašene firme i privredni sunovrat. Bilo kako bilo, lakše je uz pjesmu čekati i otkaz, umanjenje penzije…
Znam da ima onih koji sebe ne vide u ovakvoj harmoniji, da im je čak mrska… oni su ostali kod kuće. Treba ih izolovati, ostaviti po strani u njihovom svijetu pakosti i mržnje. Nisu vrijedni spomena i zato neću više da o njima trošim riječi.
