Piše: Boško Beuk

Danas sam pročitao jednu Baranjsku priču, istinitu. Pisao je moj dragi prijatelj iz Belog Manastira Aleksandar Ignjatić, Aco smo ga zvali, koga nisam vidio najmanje dvije decenije. Dug je to period. Mijenjamo se, nismo više isti, barem taj fizički izgled, deformacija tijela koja prati godine u kojima smo, među nama stvara strance, nepoznate ljude, ali duh, onaj unutrašnji, ljepota dubine tijela ne vara. Ona ostaje, nadograđuje se, oplemenjuje.
Pisao je o svom ocu.

Čitajući njegov članak, prvo primjetih nadarenost jednog momka koji u dane mladosti vjerovatno nije ni slutio da će u nekim pedesetim pisati, i to vrlo dobro. Da će svojim člancima probuditi nostalgiju mnogih sličnih sudbina koje su i njega pratile. Pišući o svom ocu, Aco je opisao jedan život onog vremena, probudio nam sjećanja i vratio nas u mladost. Uspomene su se uzburkale. Slike prošlosti iznikle odnikuda. Okupio je oko sebe svoje prijatelje sa korza, ovaj put uz njegove prekrasne priče. Dozvolio je da i drugi, koji nikada nisu imali priliku da dožive Beli Manastir ili Baranju, kroz njegove tekstove dožive sve one slike pretočene u riječi.

I ne bi to bilo ništa čudno, ljudi pišu, Aco je svjesno ili nesvjesno počeo pisati u njegovom najvažnijoj životnoj borbi. Borbi protiv raka. Ne da se naš Aco, uvijek vržljav, visok, nasmijan,… usamljen na vojvođanskom salašu nedaleko Sombora vodi svoju bitku „skriven“ u svom svijetu slova i papira, „izaziva drsko“ vjetrove na brisanom prostoru, nebi li oni izvukli iz njega taj mračni kutak njegovog života, koji ga nije mazio. Aco je sudbina usađenog zla među ljudima, oličenje dobrote koju je zatamnila pakost drugih. Kako je samo malo potrebno da se uništi, da se pokuša uništiti jedno biće nadahnuća i veselosti.

Ne da se naš Aco, on će pobijediti i pisati, ne samo o svome ocu, pisat će o Baranji i Belom Manastiru koje neizmjerno voli. Sjetit će se svojih prvih ljubavi, sokaka, Šparte i preferansa u Špartinom kafiću. Prošetat će nas Baranjce kroz Baranjska žitna polja, vratiti nas na naše staze kojima smo šetali, skrivali se noću sa svojim ljubavima po Belomanastirksim parkovima i izvući na površinu sve zaboravljeno.

Ne da se naš Aco!