Pise: Bosko Beuk

Post turistička sezona u Španiji traje svo vrijeme u godini do početka nove, glavne, turističke sezone. Glavni turisti post sezone su penzioneri iz zapadnih zemalja, smješteni u kampove dužinom cijele Španske obale. Borave u Španiji od šest do devet mjeseci. Svo to vrijeme žive u svojim kampmobilima, prikolicama, bungalovima, a mnogi u svojim kupljenim apartmanima, ne razmišljajući o vlastitoj kući ili stanu u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Švedskoj, da ne nabrajam sve zemlje iz kojih, ovi vrlo poželjni i zahvalni turisti „bježe“.

Ne bih o dugoj sezoni kupanja, pješčanim plažama, velikom broju sunčanih dana, toploj jesni i zimi, prihvatljivim vanpansionskim cijenama, što su glavni razlozi življenja velikog broja penzionera na dugoj Španskoj obali. Ono što je divota za pogledati je zajedništvo velikog broja nacija, komunikacija ljudi različitog profila, starosne dobi, starosna dob ovdašnjih „domaćih“ penzionera, kako ih domicilno stanovništo naziva, je između 60 i 90 godina. Uglavnom su vitalni i dosta aktivni.

Mnogi od njih, slobodno mogu reći većina, ne priča niti jedan strani jezik. Svoje prve školske sate učenja stranog jezika započinju u Španiji. Sporost pamćenja u tim godinama, ne dozvoljava brzo učenje, mada im i starni jezik i nije prijeko potreban, snalaze se na način da svako govori svoj jezik, ne vezano iz koje zemlje dolazi, koristeći kao poštapalice poneku riječ Engleskog ili Španskog jezika, i uglavnom se sporazumiju.

Njihova međusobna druženja su svakodnenva. Odlaze na kupanje, jer je voda još uvijek topla, a dnevna temperatura, dok pišem ovaj tekst je 23 do 25 stepeni, a na najjužnijem dijelu Španije je još viša. Domaćini organiziraju svakodnevne vježbe u vodi, na bazenu, izlete, plesne večeri, vrlo često sam i sam gost njihovih zabava, raduju se mom dolasku jer im pjevam pjesme na njihovim jezicima. Ne manjka i gostinske topline, svako od njih, ide se u krug, za svoje najbliže prijatelje spremaju jela. Uglavnom se svi iz društva angažuju oko pripreme, kuhanja, serviranja a kasnije i pranja suđa. Svi zajedno su jedna velika familija.

Izmiješanost kultura, navika i tradicija i njihova različitost, je pravo bogatstvo u širenju zajedništva i homogenenosti i stvaranju jedne cjeline međuljudskog dobročinstva bez imalo sujete ili zavisti. Svima je zajednička osobina ljubav prema životinjama, uglavnom su kućni ljubmici psi i mačke. Bolje rečeno maze, umjesto njihovih unuka, jer su im djeca isto tako već u kasnim srednjim godinama.

Svaki kamping je raj na zemlji, sa kompletnom infrastrukturom i servisima potrebnim za besprijekorno funkcionisanje familije kampista iz svih zemalja Zapadne Evrope. Vešeraj sa dovoljnim brojem veš mašina, sanitarni čvorovi, restorani, igrališta, bazeni, biciklističke staze, staze za šetnje su samo dio široke lepeze ponude ugađanja ovim predivnim ljudima koji svoju penzini „staž“ žive na visokom nivou, neopterećeni neimaštinom, borobom za opstanak, brigom za djecom i unučadi, obavezama vraćanja kredita. Uglavnom su bez dugova. Žive život.

I onda se upitam kako je našim penzionerima? Mnogi od njih su gladni, zgvrčeni u svojoj sobi u nekom uglu čekaju milostinju koja im ne stiže. Bolesni, bez mogućnosti kvalitetnog liječenja u iščekivanju što ranijeg napuštanja ovdašnjeg života i prekrakćivanja svoje tragedije. Nemali je broj maltretiranih, napuštenih, zaboravljenih, ostavljenim u svojoj bijedi i siromaštvu.

Nema jednakosti, nisu svi penzioneri isti. Jedni ni krivi ni dužni žive blagostanje, drugi ni krivi ni dužni žive patnju.