Piše: Boško Beuk

Prošlo je mnogo godina od mog posljednjeg posjeta Pragu. Kao da je vrijeme ovdje stalo. Sve je kao onomad. Iste fasade na zgradama, doduše negdje osvježene, prkose tmurnom vremenu, niskih oblaka. Ljudi i dalje tihi, nečujni. Grad spava u kolijevci prošlog vremena.

U vožnji taksijem od aerodroma do hotela u kojem ću odsjesti, taksista raspoložen za razgovor, a kako i nebi bio kada mu je u jednoj ruci volan a u drugoj limenka piva i uz tihu kantri muziku obrađenu na češki (zvuči interesantno), još jedostaje da zapjeva i da mu pravim društvo, prvo me je upitao dali želi da mi preporuči neku dobru pivnicu ili lokal gdje se pije dobro pio. Začudio se kada sam odbio i rekao mu da ne pijem pivo.

Čudno, u zemlji najboljeg piva na svijetu i nećeš ni probati. Nekako sam ga uvjerio da nije sve u pivu. I umjesto da mi priča o Češkoj i novinama koje su se desile svih ovih godina, on mi o Crnoj Gori i oduševljenju Jadranom. Uglavnom stigli smo do hotela i uz pozdrav dade mi vizit kartu za prevoz do aerodroma.

Tragovi Ruskog patronata ovdje su i dalje vidljivi. Mnogi lokali nose Ruska imena. Rusko pismo. Kao da sam došao u neki Ruski grad. Iako su ljudi tihi, pristojni, čuje se Ruski jezik. Koliko god da ih je malo, ali su prisutni na svakom koraku. Kao da dominiraju u ovom milijunskom gradu. Na zgradi Nacionalnog muzeja postavljena je velika slika njihovog predsjednika Vaclava. Imam osjećaj da ih sve na taj način posmatra i upozorava na njegovu moć „Mene se pita“.

Odmah na Trgu Vaclavske namesti, neizbježne su žene koje nude svoju uslugu ljubavi. Na potezu od nekih dvijestotinjak metara prići će barem tri ili četiri nudeći svoje tijelo. Svaka je u jurnjavi za klijentom. Noć treba iskoristiti, noć je za zaradu, što više stranaca „ulove“ noć berićetnija. Na svakom ćošku prodavnice brze hrane, uglavnom se nude kobasice, raznih ukusa i oblika. Za večeru mi nekako djeluje preteško, naručujem pileće prsa i pomfrit.

Da se primjetiti da je najviše turista sa Njemačkog govornog područja. Mnogo mladih iz Njemačke traže noćne lokale, lokale sa muzikom… Došli su uživati, zašto ne?! Srećem mnogo beskućnika, prosjaka,… uglavnom su pod uticajem alkohola (pivska pijanka), skoro svakom od njih u ruci je flaša piva. Nikada ovdje nisu bili nasrtljivi, tako je i danas.

Imam osjećaj da je previše noćnih lokala (barovi, pabovi, klubovi…), svaki koji sam pogledao, posjetio, zavirio, su poluprazni. U prigušeno plavkasto-ljubičastim nijansama led lampi i prigušen zvuk muzike ono malo prisutnih gostiju, dali zbog radnog dana ili jutarnjih obaveza slijedećeg dana, ispijaju koktele napunjene ledom (led donosi zaradu), piva, iz ove najpivskije zemlje, skoro da i nema na stolovima.

Policije nema nigdje, ili su u civilu, ko će znati. Uniformisanog lica nema. Nekoliko vozača, mlađih, luduju svojim bijesnim automobilima poklonjenih za neki od ranih rođendana, poznata slika u gradovima zemalja očevih sinova, je jedina opansost koja vreba. Oni jedini narušavaju ovaj spokoj mirnog, prelijepog grada u kasne noćne sate, a istovremeno zaštitari (čitaj očevi) ih štite.

Vraćajući se u hotel ulice su opustjele. Kasno je. Ljudi sa obavezama ustaju rano. Špaltajući tramvaji su razrijedili svoje linije, poneki noćni povezuje dijelove grada razvozeći noćne čuvare, ljude bez sna i pivopije. Njih se da primjetiti na uličnom prostranstvu.

Koračajući sa noge na nogu prema hotelu, navlačeći šal preko usana, izgubio sam osjećaj za pravu prohladnu jesen, sretoh jednog invalida, umjesto noge ima protezu. Zasučenih nogavica na nozi gdje mu je proteza, vjerovatno da bi proseći (moja pretpostavka) omekšao srca slučajnih prolaznika, u jednoj ruci drži štaku a u drugoj flašu piva. Gubi ravnotežu, zanjiše se, izgleda kao da će pasti i njišući se naprijed-nazad, lijevo-desno, uspijeva zadržati ravnotežu i dočekati se na štaku ne gubeći pivsku flašu. Bit će da mu je jedina utjeha u životu. Može li se takvim ljudima pomoći?

Novi dan je započeo bez imalo sunca, hladniji nego jučerašnji sa pokojom kapi kiše, baš nije naročit za šetnju. Za još preostalih nekoliko sati boravka u Pragu htjedoh obići Gradsku operu, Astronomical Clock, Čarlsov most i još poneko zdanje, doduše sve sam ih ranije viđao, ali nakon dugo godina htjedoh da ih opet obiđem i posjetim kao stare znance. Ali dobro, ovoga puta je posjeta izostala do neke druge prilike.

Ono što krasi Pražane i generalno Čehe je staloženost i strpljivost. Ono čime se ponose je njihova, već pomenuta ljubav prema pivo, ali i svim ostalim krasotama ovog grada. Mostovima koji odoljevaju vremenu zuba i krase ovaj grad nadaleko poznat po njima. Uvijek spomenu da je Prag Zlatni grad sa stotinu tornjeva.

Dođe vrijeme povratka. Dvadesetčetverosatna posjeta je prošla. Iz taksija pratim usputne ulice i dijelove grada, da se vidjeti razlika iz ranijeg vremena u doba komunizma i ovog vremena u kojem danas živimo. Nekako je nostalgično pogledati, uredno održavane objekte iz tog vremena u kombinaciji sa modernijim objekitma, široke ceste, tramvajske pruge po sredini ulice, mada je Prag odlično povezan i metroom, prekrasne parkove sa bogatstvom dječijih igrališta.
Taksista vozi prema aerodromu, umjesto piva prati nekakvu seriju na DVD playeru, nije baš spreman za priču, mada i meni godi mir, da još u ovih nekoliko preostalih kilometara vidim zanimljivosti ali i promjene.

Čekajući let za Barcelonu, započeh pisati ovaj tekst i naručih kafu. Kažem da ću platiti u eurima, konobarica ko iz topa ispali 5 eura. Trgoh se i začuđeno je pogleda, jer ovo je do sada najskuplja kafa koju sam na nekom od aerodroma naručio i popio. Pogledam račun, na računu stoji 4,58 eura, eto konobarica mi nije dala priliku da joj ostavim bakšiš, sama ga je uzela, a tako sam htio.

Turbolentnim letom od Praga do Barcelone stigoh u toplije krajeve bez straha od niske temperature narednog dana.