Naslovna // Neomedjeni prostor, Slobodno vreme // Pismo ocu

Pismo ocu

Piše: Boško Beuk

Da mnogi roditelji čine greške u životu i nanose nepravdu svojoj djeci ne osvrćući se na eventualne životne posljedice, ne trenutne, one koje nas usmjeravaju i vode kroz život. Posljedice koje promijene budućnost i odvedu u krivom pravcu. Roditeljska sebičnost je najveća moguća kazna za djecu. Djeca postaju žrtve roditeljskog egoizma.

Pismo ocu koje danas želim predstaviti je pisano perom djevojčice, nazovimo je Barbara, svome ocu kojeg je neizmjerno voljela, ne može se reći da otac nije volio nju, naprotiv. Ale sve što je činio, činio je krivo i protiv svoje princeze. Gdje je tu i kakva je to očeva ljubav?

Mnogi očevi bi trebali sebi postaviti pitanje ljubavi prema svom vlastitom djetetu.

Pismo ocu

Prodje i taj period. Koliko god okrutno zvučalo sve su moje brige i strahovi duboko pokopani sa tobom.

Voljela bih reći da mi nedostaješ, da mi je žao, ali ništa mi ne prelazi preko usana. I sve što osjećam je tupost i praznina. Jedino što me užasava u toj priči je povratak u kuću i još jednom da prođem i sa tobom skupa proživim tvoje posljednje dane. Jesi li patio? Je li te boljelo? Jesi li nekad u svom tom pijanom ludilu pomislio na mene? Šta si mislio uopće? Jesi li primjetio da je baka prestala disati, odmah ili ti je trebalo malo vremena, koji sat, koji dan? I šta je bilo onda? Jesi li shvatio da si došao do zida?

I sve što želim je pobjeći kao lopov jer mi je mučno sve to gledati. Ali naravno da stvari ne idu tako glatko. Moram pokupiti preostale stvari, pregledati račune i srediti sve one sitnice koje ostaju nakon nečije smrti. Sitnice koje su sačinjavale tvoj život. Ulazim u kuću i osjećam kao da propadam. Vidim tvoju košulju, prebačenu preko stolice, još miriše na tebe.

Gledam sav onaj krš u kući (posljedica šestomjesečnog pijančevanja od jutra do mraka) i u svemu vidim tebe. Rokovnik gdje si bilježio dnevni raspored ukoliko si bio normalan, šalica iz koje si pio kavu, knjige… Sve si to ti. Sve to preturam u potrazi za nekim oproštajnim pismom, majku mu pa nisi mogao samo tako otići, bez riječi. Sigurna sam da si ostavio nešto čime ćeš mi objasniti svoj postupak, inače nema smisla.

Ulazim u moju sobu u potkrovlju, netaknuta je, sve je onako kako sam ostavila. Znam koliko si volio doći u moju sobu i popiti kavu sa mnom. Ili sam kada nisam bila tamo, ti si spavao u mom krevetu. Volio si tu sobu jer te je sjećala na mene, znam. I samo smo nas dvoje znali da je jedan mali djelić mene ostao u toj sobi i čuvao uspomene. Sjećanja mi naviru kao luda, ti i ja, igramo se u dvorištu, bacaš mi loptu visoko u zrak, a ja vičem: “Do neba tata, do neba je baci!!!”

I bacao si je, bio si najjači tata na svijetu.

Sjećam se kako sam uvijek prije nego što bi došao kući, izlazila van i penjala se na drvo odakle sam imala dobar pogled i čim bih vidjela da dolaziš potrčala bih prema tebi. Ničije društvo nisam voljela kao tvoje, svuda smo išli zajedno, vodio si me kod svojih prijatelja, na utakmice, na tenis, na večere. Sve su te moje prijateljice obožavale, pravio si nam večere, kućicu na drvetu, vodio nas na izlete i sve ono što ostali očevi nisu radili.
Bila sam tvoja princeza.

Ne znam kada sam točno ukapirala da sa tom bajkom nešto ne štima i da se moj tron opasno ljulja. Možda kada je počeo rat, tko zna, kažu da rat iz ljudi izvlači ono najgore, to bi onda objasnilo sve što se dogodilo. Tebe je zamijenio stranac, luđak. Nisam znala objasniti što se dogodilo. I što je najgore, počela sam te se bojati. A onda, jednog dana, ti bi opet postao onaj stari. Bila bih presretna tada i mislila da je prošlo. A uvijek se ponavljalo i svaki je put bilo sve gore. I svaki bi me put povrijedilo više nego prije. Ne znam točno kada sam se prestala nadati. Zapravo, nije ni bitno. Bitno je bilo to što nisam znala koji je lik pravi. Jedan divan, topao i brižan otac a drugi… alkoholičar?

Bilo bi dobro da si bio samo to, ti si bio još gori, najgori što ljudska mašta može smisliti. I zato te nikako nisam mogla prekrižiti iz života, zato sam se stalno vraćala. Jer ono što sam imala s tobom u pojedinim trenucima, nitko mi ne može nadomjestiti.

Otvaram ladicu i izvlačim bilježnice iz srednje škole, sve je tu netaknuto. Čak i papirići sa dopisivanjima na satu. Pitam se jesi li čitao to. I među svim tim papirićima, pismo, moje pismo napisano tebi, jedno od mnogih koje sam napisala, a nikada poslala.

“Smiješan si, daješ mi neke upute što i kako trebam, šta bi trebala mama, šta Damir, šta deda, a šta ostali. A sa vlastitim životom nisi u stanju izaći na kraj. To je zaista prekrasno, ali samo daj, govori još malo da mi se duša može smijati. I plakati u isto vrijeme. S vremenom smijeh je nadjačao plač… Ti si onaj koji je sjebao 54 godine svoga života, ti kojega mama hrani, kojega duvani i oblači, ti nekome daješ savjete. Ja sam valjda jedini tvoj posao kojeg si napravio onako kako treba. Od tebe se drugo ne može ni očekivati. Tužno je jedino to što sam ja to tek sada shvatila. Zapravo, znala sam i ranije ali se nisam usudila to priznati. Nisam imala snage priznati ni samoj sebi. Nemaš srama, niti malo. Divan si dok si trijezan.

Ali nadasve slabić bez imalo trunka sposobnosti. Kada si pijan postaješ monstrum, čudovište bez zrnca morala i ljudskosti. Kao dvije osobe. Ali nisu, to je zapravo jedna osoba, trebalo mi je vremena da shvatim da to nisu dvije različite osobe, ti dobro znaš u što se pretvaraš kada popiješ, pa ipak trijezan odlaziš se svjesno napiti, svjesno prizivaš to čudovište u sebi da dođe preuzeti kontrolu. Kao dijete sam bila sretna kada te vidim trijeznoga a sad mi je muka. Gadiš mi se, draži si mi pijan. Barem te mogu mrziti. Bolji je osjećaj kada te mrzim svim svojim bićem nego kada te žalim i dođe mi da zaurlam na sav glas. Zašto postojiš? Zašto dišeš ovaj zrak? Što si postigao svojim postojanjem? Ništa, osim što si uništio svoj život i živote svojih bližnjih. Meni si djetinjstvo pretvorio u pakao. Kada sam te najviše trebala, nije te bilo. Ne da mi nisi pomogao, još si mi odmogao, koliko god si mogao. Pa koja si ti jebena budala. Samo što mi je žao je to, što baš ja moram imati takvog oca. Nulu.

I dok te tako gledam osjećam ogromnu tugu zbog onoga što proživljavaš. Mene boli tvoja glupost. Pa ti si jedan intelektualac! Ono što si zapravo, to ti nitko još nije rekao; papirnati intelektualac. Ti si onaj što nikada ništa pod milim bogom nije radio, onaj kojemu su starci plaćali fakultet i putovanja po cijelom svijetu i onaj kojemu su na silu u glavu ulili neko znanje. I sve što znaš, znaš iz knjiga i hrpa znanja ti je u mozgu ali nigdje znanja o životu, o tome kako se zaposliti, kako biti otac. To si ti.

Ti si i onaj koji me umara svojim pitanjima o ovome ili onome i o svemu ti pričam, o meni, o Damiru, mami, svima i svemu, ali najžešći je apsurd to kada me netko upita za tebe, ja ne znam, ali stvarno ne znam što bih rekla. Tko si ti, što si ti?

Dvije osobe; diplomirani socijalni radnik i diplomirana asocijalna budala.

Vjerujem da mene ove riječi bole više nego tebe, tebe to ništa ne dira. Ništa ne mijenjaš. Ne znaš, ne možeš… Nije mi jasno šta se dešava u toj tvojoj glavi. Mene tvoja glupost boli više nego tebe. Ti se napiješ pa zaboraviš, ja sam ona koja trijezna gleda tvoje gluposti, tvoje propadanje. Ti si beznadežan slučaj, a najgore mi je to što nikada nigdje nisam vidjela slučaj kao što si ti; visokoobrazovani intelektualac kojemu mama kupuje cigarete i kojemu je sramota raditi fizički posao. A onda kada radi, radi za “jednu rakijicu”.

Ti si čovjek kojemu se ljudi, pa i oni najgori klošari smiju, kojega izbacuju van, šutaju niz stepenice i kradu stvari kada je pijan. I tebe to ne dira, kada si trijezan, ignoriraš sve to, kao da se nije ni desilo. Ne mogu vjerovati na što si spao. I znam da će me jednoga dana boljeti kada te više ne bude ali boli me i sada. I znam da si zaslužio i puno gore.

*par dana kasnije*

Danima mi se motaš po glavi. Stalno mi naviru sjećanja o danima užasa koja si nam svima priuštio. A ja želim zaboraviti. Ne želim se toga sjećati. I pokušavam ne mrziti te, ali ne mogu. Ne želim taj osjećaj u sebi, ali stalno se pojavljuje, opet i opet. Sjećam se, kada te nije bilo kući, sva bih se pretvorila u klupko živaca dok sam te očekivala. Srce bi mi jače zalupalo na svaki šum, prestajala sam disati kada bih čula tvoje korake, posrtanje i pijano urlanje. Bojala sam te se kao nikoga u svom životu. Sjećam se jednom, kada si napao baku ili dedu, ma više se ni ne sjećam, vani, na ulici. Počela sam bježati i plakala sam na sav glas i trčala koliko me noge nose, željela sam pobjeći… što dalje, bilo gdje. Zatim, kada sam bila dovoljno daleko, stala sam i gledala u najljepšu kuću u ulici, suze su mi curile niz lice a ja sam zamišljala kako tu žive neki sretni ljudi koji ne znaju za svađu, probleme i neimaštinu. I tebe. Željela sam živjeti tamo, željela sam normalnu sretnu obitelj umjesto onog pakla koji sam imala.

Znala sam uveče satima šetati i gledati kroz prozore, i uvjek bih vidjela neki mali djelić neke normalne obitelji, nešto što me je uvjerilo da to ipak negdje postoji, samo ja nemam pravo na to. Ti su dani valjda jedino što želim zaboraviti, o svemu mogu koliko toliko razgovarati, ali o ovome ne mogu, nemam snage. Ne mogu nikome reći koliko sam tada usamljena bila, nisam imala nikoga a nisam to ni željela. Jer bi svi ubrzo saznali čije sam dijete. Stidjela sam te se, i sada te se stidim. Znam da nisam kriva što imam takvog oca, ali imam osjećaj da me svi gledaju kroz tebe: “od kakvog je oca, nije ni čudo”, “od kakvog je oca, još je dobro i ispala”, tako nekako. Željela sam imati oca kojim se mogu ponositi ili bar da ga se ne stidim. Ali ne, ti si najgori mogući šljam, klošar i pijanac. Moj tata. Tebi čovjek ne bi trebao dati nacrtane guske da čuvaš a kamoli dijete. I gadiš mi se. Sada više nego ikada.”

Čitam riječi koje sam ispisala prije nekih 10 godina, zapanjena intenzitetom osjećaja. I najstrašnije mi je što mi to i sada 10 godina poslije – ima smisla. Ne mogu uljepšati nešto što ne postoji. Ne mogu stvoriti iluziju sreće kada je nije bilo. Ne mogu reći da si bio dobar otac jer nisi. Često sam znala reći da bi mi bilo bolje da nisam imala nikakvog oca nego tebe. Ali ono što znam, to je da si me volio, obožavao. Ni trenutak nisam sumnjala u to. Jednostavno nisi znao bolje. I često, kada mi bude dosta svega sjetim se tvojih riječi : “Nemam više snage da sva ova sranja gledam trijeznim očima.”

Možda te tek sada razumijem.

Copyright © 2012-2013 Novi Put. .