Naslovna // Neomedjeni prostor, Slobodno vreme // Spanija – Jos nije vreme

Spanija – Jos nije vreme

Piše: Boško Beuk

U ovo vrelo subotnje popdne ljudi uglavnom putuju iz Madrida ka obali, u pravcu Valencije, Kasteljona, Alikantea i drugih odmarališta, bježeći iz uzavrelog grada gdje temperatura dostiže skoro četrdeset stepeni, samo rijetki među kojima sam i sam, voze u obrnutom pravcu ne razmišljajući o prekomjernom znojenju. Poziv jedne od španskih televizija za gostovanje u jednoj od muzičkih emisija, ne odbija se.

Sa užitkom vozim auto u pravcu jednog od najljepših gradova Evrope, pjevajući svoje nove, tek snimljene pjesme, anlazirajući ih. Posebnu pažnju mi privuče kosidba pšenice. Odmah mi se probudiše emocije i vratiše me u moju Baranju, ona zlatna žitna polja i oazu Kopačkog rita, zahuktale kombajne iz kojih na sve strane izlazi mirisna prašina, prostranstvo bodljikavih strnjaka uvučenih u hrastove i bagremove šume. Prestah da pjevam, uspomene naviru same, vraćaju se slike onih radosnih dana, ljepote koju smo nekada uživali. Steže mi se grlo, osjećajući onu mirisnu prašinu tu u autu, tu oko mene.
Misaona varka o davnoj prošlosti koju još nisam uspio potisnuti iz sjećanja. O čemu to razmišljam, o sjećanju iz zabranjene zone u kojoj za mene i slične meni nema mjesta. Kažem sebi: „Vrati se u realnost!“. Da, realnost je surova a ona je takva da me tamo u mom kraju ne trebaju. Za njih sam balast kojeg su se uspjeli otarasiti, svaka čast onim divnim ljudima kojih je tamo još uvijek dosta, ali se oni ne pitaju. Sluša se glas politike i pojedinaca iz političkog vrha. I još glasnije pustih muziku sretan što sam u zemlji gdje me niko ne pita ni ko sam, ni šta sam, gdje ne moram strahovati da će me na putu od nekoliko stotina kilometara iz neke zasjede presresti policija i naplatiti kaznu, što možda nemam „ispravno“ nalijepljenu naljepnicu države na autu, a istu doduše i nemam, jer kome je to, na kraju krajeva, važno osim našoj policiji jer eto razloga za naplatu kazni, potom uz savjetodavno upozorenje sa objašnjenjem da eto neće naplatiti cijelu kaznu, uzet će samo za „kafu“ , a od tih kafa se grade kuće.

Razlog mog putovanja u Madrid po ovom vrelom danu je gostovanje u jednom televizijskom programu, televizije „Televisioncinco“. Oni me zovu, sviđa im se ono što radim. Gostujem često na raznim radio stanicama po inostranstvu, koje emituju moje pjesme, ali mi zasmeta što moje pjesme odbijaju da emituju u mom Belom Manstiru, Osijeku i drugim gradovima u kojima sa ponikao i stasao kao muzičar. Odgovor je poznat NE TREBAJU ME. E kad oni ne trebaju mene, zašto bih ja trebao njih. Žao mi je samo moje publike i ljubitelja moje muzike kojima dugujem jedan koncert. Druženje uz pjesmu i prisjećanje na nezaboravnu mlados.
Stranac kod kuće, stranac u tuđini. U tuđini se još i može, prihvatiš da nisi njihov i pomiriš se sa tom činjenicom. I baš zbog toga je posebna draž gostovati na njihovim medijima.
Našima se nudim, kao prostitutka na ulici. Oni me odbijaju, ma jasno je to, jer se ne uklapam u korupcione sisteme, mobing, prijateljstva, kumstva. Ne nudim kovertu prepunu novčanica. Naše televizije i radio stanice ne interesuje vlastiti čovjek u tuđini koji propagira svoj narod i zemlju kojoj, barem svi mi tako mislimo, pripadamo. Poslije svih preživjelih nedaća i moje sulude upornosti, konačno shvatim da ne trebam razmišljati o zlatnim žitnim poljima. Prihvatm ova ovdje u kao moja, jer me tretiraju kao njihovog bez prozivanja i omalovažavanja.

Moj put se bliži kraju. Madrid je predamnom, uvijek lijep, raširenih ruku pruža gostprimstvo sa osmjehom, pun tolerancije i razumijevanja. Svaki grad čine ljudi i Madrid ovakav kakav je učinili su ljudi, dobronamjerni, ljubazni. Takvi su svi gradovi u ovoj dalekoj zemlji koja svima nama omogućava dostojanstven život vrijedan čovjeka u kojem se cijeni rad i ljudske vrijednosti, bez koverata, protekcionizma i mobinga.
I dalje ću ponekad da probudim osjećaje propraćene suzama, ali ću ipak pjevati i dalje na meni stranim jezicima koji su mi zamijenili maternji, jer oni me hoće, a moji neće. Moj komšija, gradonačelnik, mi je onomad rekao NIJE JOŠ VRIJEME. Od tada do danas je prošlo mnogo vremena i još uvijek nije vrijeme.

Video:

tagovi: , ,

Copyright © 2012-2013 Novi Put. .